Transcription
Perl BakVELIKI TALASPrevela Smiljana KišićKino je živio na farmi. Farma se prostirala na jednom planinskom grebenu Japana.Polja su bila terasasta, poduprta kamenim zidovima, tako da je svako od njih izgledalokao široka stepenica, isklesana u planini. Prije stotinjak godina Kinovi su preci podigliove kamene zidove koji su podupirali polja.Iznad ovih polja stajala je seljačka kuća. To je bio Kinov dom. Kino je često, osjećaoda je penjanje do njegove kuće naporno, a naročito kad je radio na najnižem polju izaželio da štogod pojede. Međutim, kad bi završio svoj jutarnji i večernji obrok, bio jesretan što živi na takvoj visini, jer je mogao da gleda na široki plavi okean u podnožjuplanine, koja se postepeno izdizala iz okeana, tako da je u njegovom podnožju bila samouska traka pješčane obale. Do ovog pješčanika prostiralo se malo ribarsko selo u kome jeKinov otac prodavao zelen i rižu, a kupovao ribu. Sa prozora svoje sobe Kino je vidionekoliko pohabanih krovova seoskih kuća, poredanih u dva nejednaka reda poredkamenom popločane ulice. Kuće su bile jedna prema drugoj, a kuće koje su bile do moranisu imale prozora prema moru. Kino je uvijek radosno pogledao na morske talase i čudiose zašto stanovnici toga sela u tome ne uživaju. Nije saznao za razlog dok se nije upoznaosa Džijom, čiji je otac bio ribar.Džijo je živio u posljednoj kućici u redu kuća koje su podignute do okeana, a ninjegova kuća nije imala prozora prema moru."Zašto"? upita ga Kino. "More je prekrasno.""More je naš neprijatelj", odgovori mu Džijo."Kako to možeš da kažeš?" čudio se Kino. "Tvoj otac lovi ribu iz mora, prodaje je iod toga živite."Džijo na to samo strese glavu. "More je naš neprijatelj", ponovi on. "Mi to sviznamo."Tome je bilo teško povjerovati. U vrućim danima, kad bi završio svoj posao, Kino bistrčao niz stazicu koja je vodila preko terasa i sastajao se s Džijom na morskoj obali.1
Skinuli bi odijelo i skočili u bistru morsku vodu i plivali daleka do malog ostrva, koje susmatrali svojim. U stvari, ostrvo je pripadalo jednom starom gospodinu koga nikada nisuvidjeli, osim iz daljine. Katkada, uveče, starac bi izašao iz kapije svoga dvorca i zastao bigledajući na more. Onda su mogli da ga vide kako se opire o svoj štap, a njegova bi sebijela brada lelujala na vjetru. Živio je u svom dvorcu iza visoke ograde od isprepletenogbambusa, na okruglom brežuljku izvan sela. Ni Kino ni Džijo nikada nisu ušli na tukapiju, ali ponekad, kad bi kapija ostala otvorena, zavirivali su u baštu. Veće ljepote nisumogli da zamisle. Umjest trave, zeimja je bila pokrivena tamnozelenom mahovinom, usjenci borova i bambusa. Svakoga dana baštovani su meli mahovinu bambusovimmetlama sve dok ne bi postala kao ćilim od kadife. Vidjeli su starog gospodina kako šetau srebrnosivoj odjeći ispod razmaknutog drveća, sa rukama na leđima i pognutom sijedomglavom. Imao je ljubazno naborano lice. Nikada ih nije opazio."Ne znam da li je to pravilno da mi koristimo ostrvo a da ga ne pitamo ?" Tako rečeKino kad su stigli na obalu ostrva, koja je bila sva od mekanog bijelog pijeska."On se njime nikada ne koristi", odgovori Džijo. "Tu samo žive posvećene srne."Na ostrvu je bilo mnogo posvećenih srna. Nisu bile plašljive, jer ih niko nije dirao.Kad su opazile dvojicu dječaka, počele su da njuše hranu u njihovim rukama. Kino bikatkada privezao za vrat malu limenu posudu sa kolačima i prenosio bi je da nahrani srne.Ali on je rijetko kada imao novaca da bi mogao da kupi kolača, zato se penjao na visokodrveće i natrgao bi za srne mnogo nježnih pupoljaka. One su veoma voljele da ih jedu izahvalno su pružale svoje meke njuškice prema njegovoj ruci.Kino bi volio da na ostrvu nekada i prenoći, dok to Džijo nije nikada zaželio. Kada bitako tu provodili poslijepodne, Džijo bi se često zagledao preko mora."Šta tražiš?" pitao ga je Kino."Hoću samo da vidim da se okean ne ljuti", odgovarao je Džijo.Kino se smijao. "Gluposti", govorio je. "Okean se ne može naljutiti.""O, da, još kako može da bude ljut", tvrdio je Džijo. "Često stari bog okeana počneda se nadima u svojoj postelji i da diže glavu i ramena. Tada se talasi razbjesne na svestrane. Bog se onda uspravi i rikne, a zemlja se pod vodom zatrese. Ne bih želio da se tadazateknem na ostrvu.""Niko ne zna zašto se okean razljuti", reče plašljivo Džijo. Međutim, toga danaokean sigurno nije bio ljut. Sunce je duboko bliještalo u čistoj vodi, a dječaci su plivalipreko srebrne površine ustreptalih talasa. Ispod njih je bila dubina od nekoliko milja. Nikonije znao kolika je tu dubina, jer ribari nikada nisu uspjeli da svojim užadima dokuče dnoprivezanim komadom željeza, pa ma koliko dugačko bilo njihovo uže. Voda je biladuboka, a zemlja se brzo spuštala do nedokučive kolijevke okeana. Kad bi Kino zaronio,spuštao se sve dublje i dublje, dok ne bi došao do ledenog sloja vode. Kad na svom tijeluosjetito taj ledeni zagrljaj, počeo je istom da shvaća zašto se Džijo boji i brzo je izronio natalase obasjane suncem.Ispružio se na obali i ponovo je bio sretan. Zajedno sa Džijom tražio je plave i2
zelene, crvene i zlatne školjkice. Sa sobom su donijeli male korpice pletene kao vrećice,koje bi uzicom privezali preko prsa i punili su ih školjkama. Džijova majka pravila je odškoljki stazicu u svojoj kamenitoj baštici, a školjke nigdje nisu bile tako sjajne kao naOstrvu srndaća.Kad su se nasitili obale, zašli su u borovu šumu iza obale i pregledavali špilje. Bila jetu jedna špilja koju su uvijek posjećivali. Nisu se usuđivali da u nju zađu duboko, jer sespuštala dolje, ispod okeana. Oni su to znali i na najudaljenijem kraju špilje mogli su davide kako ju je okean ispunio kao veliki ribnjak i tu su se smjenjivale plima i oseka. Vodaje često svjetlucala i bliještala kao da su duboko ispod njene površine bila upaljena svjetla.Jednom su na stjenovitom brijegu špilje našli mrtvu sjajnu ribu. U tmini špilje blistala je unjihovim rukama. Međutim, kada su s njom istrčali na sunčevo svjetlo, nestalo je njeneblistave boje i postala je siva. Kad su se s njom vratili u špilju, ponovo je zablistala.Iako im je na ostrvu bilo tako divno, Džijo je stalno posmatrao sunce. Odjednom jepoletio na obalu i posmatrao kako se sunce spušta prema zapadu i povikao na Kina:"Hajde brzo – moramo plivati kući."Zajedno su zaronili u okean, rumeni od sunčeva zalaska. Voda je bila topla i laka,držala ih je na sebi, a oni su jedan pored dragog plivali preko Širokog kanala. Na obali ihje čekao Džijov otac. Vidjeli su ga kako stoji i rukama zaklanja oči od sjajnog neba,tražeći ih. Kad su se njihove crne glave pojavile na vodi, zvao ih je, vikao na njih ikoračao im u susret. Pružio im ruke obadvojici, vukući ih iz bijele pjene."Nikada nisi ostao tako dugo, Džijo", reče otac sa zebnjom u glasu."Bili smo u špilji, oče", odgovori Džijo.Džijov otac obgrli samo sinova ramena. "Nemoj da dolaziš tako kasno", reče mu, aKino u čudu pogleda na njega i zaključi da se i ovaj snažni ribar plaši morskog bijesa.Poželio im je laku noć i počeo je da se penje uz brdo kući. Zatekao je majku kakopriprema sto za večeru. Jelo je prekrasno mirisalo – vruća kuvana riža, pileća supa irumeno pržena riba.Niko se nije brinuo za Kina. Otac se umivao, sipajući vodu na glavu i lice velikomkašikom, a njegova sestrica Setsu nosila je štapiće za jelo.Za nekoliko minuta svi su sjedjeli na čistoj rogozini oko niskog četvorouglastogstola, a roditelji su punili zdjelice svojoj djeci. Niko nije govorio, jer nije učtivo da segovori dok se služi jelo. Uskoro je svako imao jelo pred sobom.Kad je večera bila završena. Kinov je otac pio vruće vino iz veoma male šoljice, amajka je skupljala crno lakovane drvene zdjelice za rižu. Tada se Kino okrenu ocu."Oče, zašto se Džijo boji okeana?" upita on."Okean je ogroman", odgovori mu otac. "Niko ne zna gdje mu je kraj a gdjepočetak.""I Džijov se otac boji", reče Kino."Mi ne razumijemo okean", reče mu otac."Ja sam sretan što živimo na zemlji", nastavi Kino. "Na našoj se farmi ne moramo3
ničega bojati.""Ali i zemlje se treba bojati", odgovori njegov otac. "Sjećaš li se kako je prošle jesenibjesnio veliki vulkan?"Kino se sjeti. Svake jeseni, poslije završene žetve, porodica je slavila praznik. Nosilisu na leđima vreće sa hranom i posteljinu, a u rukama dugačke štapove da se lakše penjupo planinskim grebenima, a onda, zaboravljajući svoje svakodnevne brige, išli su na nekoznačajnije mjesto. Dobri susjed čuvao je kod kuće piliće i nadgledao imanje. Prošle jesenihtjeli su da posjete veliki vulkan, dvadeset milja odavde. Kino ga dotada nije vidio, ali jeo njemu često slušao, a često, kad bi bio vedar dan i kad bi se popeo na brdo iza farme,mogao je vidjeti lepezasti sivi oblačak na samom kraju neba. Ono je dim iz vulkana,pričao mu je otac. Često se zemlja tresla upravo ispod farme. I to je bio vulkan.Da, on je mogao da se sjeti ogromnih, razjapljenih usta vulkana. Gledao je u njih inisu mu se sviđala. Veliki oblaci žutog i crnog dima kuljali su naokolo i bijeli pramenrastopljenog kamenja slijevao se polako u jednom ćošku. Htio je da ode, a i sada katkadau noći, u toplom ležaju na prostrtom podu, pod mekanim pamučnim pokrivačem, osjetiolakšanje pri pomisli da je vulkan tako daleko i da ih dijele najmanje tri planine.Kino pogleda na oca preko niskog stola. "Moramo li se i mi nečega bojati"? upita.Otac mu uzvrati pogled. Bio je to snažan, žilav i mršav čovjek, a težak i naporan radzategao mu je mišiće na rukama i nogama. Ruke su mu bile rapave, ali uvijek čiste. Nanogama nije imao nikada ništa osim slamnatih sandala. Kad bi došao kući, skinuo bi ih. Ukući niko nije nosio cipele. Zbog toga je pod uvijek bio čist."Moramo se učiti da živimo u opasnosti", reče sada Kinu."Misliš da nam neće naškoditi ni okean ni vulkan ako ga se ne bojimo?" upita Kino."Ne", odgovori otac. "To nisam rekao. Okean je tu, a i vulkan je tu. Istina je dajednoga dana okean može da se podigne u buru, a vulkan se može provaliti vatrom. S timmoramo da računamo, ali bez straha. Moramo reći: 'Jednoga ću dana umrijeti, nije važnoda li od okeana ili od vulkana, kada budem ostario ili još mlad'.""Ne volim da mislim na takve stvari", reče Kino."Dobro je za tebe da o njima ne misliš", reče mu otac. "Ali nemoj ih se ni bojati. Kadse budeš bojao, mislićeš na njih neprestano. Uživaj život, a ne boj se smrti – to je putdobrog Japanca."U životu je bilo mnogo radosti. Kinu je svaki dan donosio novo veselje. Zimi jeodlazio u školu u ribarsko selo i sjedio je pored Džija. Učili su čitati, računati i ostalestvari koje djeca uče u školi. Međutim, ljeti je Kino morao da radi u polju teške poslove,jer je njegovom ocu bila potrebna pomoć. Također i Setsu i majka pomagale su kad je bilovrijeme da se sije rižino sjeme u natopljena polja na terasama, a pomagale su i onda kad jezrno bilo zrelo, kad ga je trebalo kositi, vezali u snopove i vrijeći. Tih dana Kino nijemogao da trči niz planinu i potraži Džija. Kad se dan bližio smiraju, bio je toliko umoranda bi zaspao odmah posije večeje.Bilo je dana kada je i Džijo bio toliko zaposlen da se nije mogao igrati. Pronio se4
glas među ribarima na obali da jato riba prolazi kroz kanale i onda su svi ribarski čamcižurno isplovili iz zaliva u glavne morske struje. Rano, izjutra, često još pri svjetlu mjesecana zalasku, Džijo i njegov otac plovili su po srebrnom moru da polože svoje mreže prijeosvita. Kad su bili dobre sreće, izvadili su mreže toliko pune ribom da su morali danapregnu sve svoje snage da ih izvade i začas bi dno čamca bliještalo i svjetlucalo od ribekoja se praćakala. Često, kada nije bilo vrijeme sjetve ni žetve, Kino je odlazio u ribolovsa Džijom i njegovim ocem. Bilo je to veoma uzbudljivo ustajati noću, obući topli i mekikaputić, čak i ljeti zakopčan do vrata, jer je u osvit duvao hladan vjetar nad morem. Iakoje bilo vrlo rano, tada bi ustajala i njegova majka, dala bi mu šolju vruće čorbe od riže,nešto mlijeka od soje i vrućeg čaja prije nego što bi krenuo. Onda mu je spremala ručak učvrstu drvenu kutijicu. Hladnu ribu i rižu i komade kisele rotkve.Kino je trčao po kamenim stepenicama putem niz obronke, ravno ka niskom dokugdje su se na plimi ljuljali ribarski čamci. Džijo i njegov otac već su bili tu i za nekolikočasaka njihova je lađica probijala put između stijena prema otvorenom moru.Vjetar je udarao u razapeta jedra i oni su klizili prema nebu obasjanom dolaskomnovog dana. Kino je čučnuo na dno, u zadnji dio čamca i osjećao je kako mu se srce puniradošću i uzbuđenjem. Obala je ostala daleko iza njih i čamac se odmicao u duboke talaseokeana. Uskoro su stigli do čitave flote ribarskih čamaca i zajedno s njima juriti za jatimariba. Činilo mu se da je on ptic u jatu koje kruži nebom. Kakvo je tek bilo uzbuđenje kadse izvlačila riba. U tim časovima Kino je osjećao da je Džijo još sretniji od njega. Ribolovje bio mnogo manje naporan nego žetva riže."Volio bih da je i moj otac ribar", govorio je tada Džiju. "Tako je glupo orati, sijati,kositi i vezati snopove kad se može živjeti i ovako, vađenjem ribe iz mora."Džijo je stresao glavom. "Ali kad dođu bure, onda bi poželio da se vratiš zemlji",odgovori on.Onda se nasmija: "Kako bi ti prijala riba bez riže ? Pomisli da moraš jesti samu ribu.""Potrebni su nam i seljaci i ribari", reče Džijov otac.U danima kada je nebo bilo vedro i duvao umjeren vjetar, okean je bio tako tih i plavda je bilo teško i pomisliti da on može biti okrutan i bijesan. Ali ni Kino nije nikadasasvim zaboravljao kako je voda ledena i zelena pod toplom plavom površinom. Kada jesunce sijalo, voda je u dubini bila nepomična. Međutim, kad su dubine počele da se kreću,nadimaju i talasaju, onda je Kino bio sretan što je njegov otac seljak, a ne ribar. A onda,jednog dana, bila je to zemlja koja je donijela veliki talas. Duboko ispod najdubljegmjesta u okeanu, mnogo milja ispod tihih zelenih voda, u srcu zemlje bješnjele su vatre.Ledena hladnoća vode nije mogla da rashladi njihov plamen. Ispod kore okeanovog dnatopile su se i vrile stijene, ali im teška masa vode nije dozvolila da prekipe na površinu.Konačno je para postala koliko snažna da je prokrčila prolaz kroz usta vulkana. Toga danaKino, koji je pomagao ocu oko sađenja repe, vidio je kako se nebo naoblačilo do polovinevidika."Pogledaj, oče!", poviče. "Vulkan opet gori."5
Otac prekide posao i sa strepnjom pogleda u nebo."Izgleda da je veoma bijesan", odgovori. "Noćas neću spavati."Cijelu noć, dok su ostali spavali, Kinov je otac čuvao stražu. Kad se smračilo, nebose ozarilo crvenilom, a zemlja se tresla ispod seoskih kućica. Dolje, u ribarskom selu,svjetla u kućicama bila su dokaz da su i ostali očevi budni. Čitave vijekove očevi sustražarili zbog zemlje i mora.Došlo je jutro, čudnovato i neobično svanuće. Nebo je bilo sivo i crveno, a iskre ipepeo padali su čak ovamo, po seoskim kućama. Kino je imao čudan osjećaj kad sebosom nogom dotakao zemlje. Zemlja je pod nogama bila vruća. U kući je majkaposkidala sa zidova sve stvari koje su mogle pasti i razbiti se. Nešto boljeg suđa složila jeu korpicu obloženu slamom i ostavila je napolju."Hoće li biti zemljotresa, oče?" upita Kino kad su doručkovali."Ne mogu ništa reći, sine", odgovori otac. "Zemlja i more bore se protiv vatre kojabukti u unutrašnjosti zemlje."Toga vrućeg ljetnjeg jutra nije isplovila nijedna barka. Nije bilo vjetra. More je bilotiho i mrtvo, kao da je pokriveno uljem. Imalo je purpurno-sivu boju, primamljivo lijepu,od koje je Kina obuzimao strah."Zašto je more takve boje?" upita on."U moru se ogleda nebo", odgovori otac. "More, zemlja i nebo – ako zajedničkimsnagama rade protiv čovjeka, onda će to za nas biti veoma opasno.""Gdje su bogovi u takvim časovima?" upita Kino. "Zar se oni neće za nas brinuti!""Ima časova kada bogovi puste čovjeka da se brine sam o sebi", odgovori otac."Iskušavaju nas da se uvjere da li smo sposobni da se spasemo.""A, ako nismo sposobni?" upita Kino."Moramo da budemo sposobni", odgovori otac. "Strah čovjeka čini slabim. Ako sebojiš, tvoje ruke drhte, noge klecaju, a tvoj mozak nije kadar da naredi rukama i nogamašta treba da rade."Toga dana niko se nije udaljavao od kuće. Kinov je otac sjedio na vratima,posmatrajući nebo i uljano more, a Kino je stajao u njegovoj blizini. On nije znao šta sadaradi Džijo, ali je zamišljao da on isto tako stoji pored svoga oca. Tako su prolazili časovisve do podne.U podne je otac pokazao prstom nm jedno mjesto ispod brežuljaka. "Pogledajte nadvorac staroga gospodara", reče on.Na pola puta niz planinski greben, na okruglom brežuljku gdje je stajao dvorac,opazi Kino kako se crvena zastava diže na vrh visokog stuba i počinje da se keprša pemasivom nebu"Stari gospodin upozorava narod da bue spreman", nastavi otac. Dvaput sam većvidio kako se diže zastava, obadva puta prije tvoga rođenja.""Na šta biti spreman?" upita Kino prestrašenim glasom."Na sve što se može dogoditi", odgovori Kinov otac.6
U dva sata nebo je počelo da se crni. Vazduh je bio vruć kao da gori šuma, ali nigdjeni traga od vatre. Krvavocrveni sjaj oko vulkana prelijevao se preko vrha planine iodražavao se od crne pozadine. Iza brda čuo se duboki glas zvona."Kakvo je ono zvono?" upita Kino oca. "Nikada ga prije nisam čuo.""Dvaput je tako zvonilo prije nego što si se rodio", odgovori on. "To je zvono sahrama koji se nalazi između zidina dvorca starog gospodina. Ono poziva narod da napustiselo i da se skloni iza zidina."Hoće li otići?" upita Kino."Svi neće otići", odgovori otac. "Roditelji će nastojati da prisile djecu da idu, alidjeca neće htjeti da napuste svoje roditelje. Majke neće htjeti da ostave očeve, a očevi ćehtjeti da ostanu kod svojih lađa. Međutim neko će ipak željeti da spase život."Zvono je i dalje uporno zvonilo i ubrzo se uskomešana gomila naroda, većinomdjece, počela da penje na brežuljak."Želio bih da Džijo dođe ovamo", reče Kino. "Misliš, oče, da bi me on vidio kad bihstao na ivicu terase i mahao svojim bijelim platnenim pojasom" ?"Pokušaj", reče otac."Hajde sa mnom", zamoli Kino.Tako su Kino i njegov otac stajali na ivici terase i mahali. Kino je skinuo sa pojasakomad bijelog platna, koje je nosio umjesto pojasa i mahao je njime iznad glave držeći gaobjema rukama.Daleko odozdo, ispod brežuljaka, Džijo je ugledao dvije ljudske prilike kako bijelimtrakama mašu prema tamnom nebu. Penjao se plačući i nastojao je da više ne plače. Nijehtio da ostavi svoga oca. Bio je najmlađi, a njegov stariji brat, otac i majka rekli su mu damora ići u planinu. "Moramo se rastati", rekao je Džiju otac. "Ako se okean preda vatri, timoraš da živiš iza nas.""Ne želim da živim sam", govorio je Džijo."Tvoja je dužnost, kao sina dobrog Japanca, da me slušaš", rekao mu je otac.Džijo je istrčao iz kuće plačući. Sada, kad je vidio Kina, odlučio je da će ići tamoumjesto u dvorac i počeo je da žuri uzbrdo prema farmi. Poslije svoje porodice najviše jevolio Kinovog starog oca i njegovu ljubaznu majku. Nije imao sestrice i uvijek je mislioda je Setsu najljepša djevojka koju je ikad vidio.Kinov otac pružio je ruku i ppmogao Džiji da se popne uz kameni zid. Kino jeupravo htio da pozdravi svoga druga, ali se toga časa podiže iznad okeana užasan vjetar.Kino i Džijo primaknu se bliže jedan drugome i obgrle rukama oca oko pasa,"Pogledaj, pogledaj šta je to ?" zavapi Kino.Izgledalo je da se purpurni obruč okeana podigao i dizao prema oblacima. Isrebrenozelena traka vedrog neba izgledala je kao nizak osvit iznad mora."Neka nas bogovi čuvaju", čuo je Kino kako otac šapuće. Zvono u dvorcu ponovo jepočelo da zvoni, duboko i tužno. Ah, hoće li ga narod čuti kad vjetar tako strašno zavija?Njihove kuće nemaju prozora prema moru. Da li ljudi znaju šta se događa? Ispod dubokih7
hladnih voda okeana, nekoliko milja duboko, zemlja je konačno podlegla vatri. Stenjući seotvorila, a hladna masa vode grunula je među užarene stijene. Provalila je para i podiglaokean visoko do neba, kao veliki talas. Ovaj žuri prema obali, zelen i snažan, pjenušajućise bjelinom po svojim okrajcima. Talas se diže i više, dižući svoje ruke kao kandžel"Moram to reći svome ocu", zajeca Džijo.Ali ga Kinov otac čvrsto steže objema rukama. "Previše kasno", reče on utučeno.I nije dao Džiju da ide.Za nekoliko trenutaka pred njihovim je očima talas rastao, dolazio je sve bliže i bliže,sve viši i viši. Vazduh je bio pun njegove buke i grmljavine. Valjao se preko umirućihnepokretnih voda okeana i prije nego što je Džijo mogao ponovno da vikne, dostigao jeselo i obuhvatio ga je neizmjerno dubokom, divljom i razbuktalom bijelom pjenom. Talasje žurio prema brdskom grebenu, tako da je brežuljak na kome je stajao dvorac izgledaokap ostrvo. Svi oni koji su se još penjali stazom bili su smeteni, nošeni divljim vodamakao crne olupine koje su se još borile. Talas se dizao uz planinu tako da su Kino i Džijomogli da vide pjenušave valove ispod zida terase na kome su stajali. Onda se talas savelikim siktavim uzdahom povukao natrag, propadajući u okean, valjajući za sobom sve,drveće, zidove i kuće. Otac i dva dječaka stajali su potpuno nijemi, zagrljeni i posmatralitalas kako se postepeno vraća. Valjao se preko sela i spuštao se polako u okean, prelazećipomalo u potpuni mir i tišinu.Na obali, gdje je bilo selo, nije ostala nijedna kućica, ni stablo drveta, ni traga osrušenom zidu, ni one male ulice sa dućanima, ni luke, ni barki. Obala je bila očišćena odkuća kao da tamo nikada nije živjelo ljudsko biće. Nestalo je svega što je tamo nekadapostojalo.Džijo užasno kriknu i Kino osjeti da je pao na zemlju. Bio je bez svijesti Ono što jeugledao, bilo je za njega previše. Nije mogao da podnese to što je saznao. Njegoveporodice, njegovog doma više nije bilo.Kino je počeo da plače i njegov otac nije ga zaustavljao. Sagao se i uzeo Džija unaramak i ponio ga kući. Kinova je majka istrčala iz kuhinje i položila na pod dušek, nakoji je Kinov otac spustio Džija."Bolje je što ne zna za se", reče nježno. "Ostavimo ga ovako dok se sam ne osvijesti.Ja ću sjedjeti pokraj njega.""Ja ću mu trljati ruke i noge", reče Kinova majka tužno.Kino nije mogao da govori. Stalno je plakao i njegov ga je otac pustio da još nekovrijeme plače. Onda je rekao svojoj ženi:"Ugrij malo supe od riže za Kina i metni unutra malo klinčića. Hladno mu je."Sve dok to otac nije rekao, Kino nije osjećao da mu je hladno. Drhtao je i nije bio ustanju da prestane plakati. Uđe Setsu. Ona nije vidjela veliki talas jer je njena majkazatvorila prozore i spustila zavjese prema moru. Ali sada je vidjela Džija kako ležisamrtno blijed i nepomičan."Džijo je mrtav?" upita ona.8
"Ne, Džijo je živ", odgovori otac."Zašto ne otvara oči?" upita ona ponovo."Brzo će otvoriti oči", odgovori otac."Ako Džijo nije umro, zašto onda Kino plače?" upita alje Setsu."Postavljaš isuviše mnogo pitanja", odgovori joj otac. "Idi u kuhinju i pomozi majci."Tako se Setsu vrati u kuhinju. Dok je odlazila još je jednom pogledala Džija i Kina,držeći prst u ustima. Ubrzo je došla majka sa vrućom čorbom od riže koju Kino pojede.Osjeti sada da mu je toplije i prestade da plače. Ali još uvijek je bio preplašen i žalostan."Šta ćemo reći Džiju kad dođe sebi?" pita oca."Nećemo govoriti", odgovori otac. "Mi ćemo mu dati toplu hranu i pustićemo ga dase odmori. Pomoći ćemo mu da osjeti da opet ima svoj dom.""Ovdje?" upita Kino."Da", odgovori otac. "Ja sam uvijek želio da imam još jednog sina i Džijo će mi bitidrugi sin. Kad postane svjestan da je ovo njegova kuća, onda ćemo mu pomoći darazumije šta se dogodilo.Čekali su tako da se Džijo probudi."Ja mislim da Džijo neće više moći da bude sretan", reče Kino žalosno."Da, jednog će dana opet biti sretan", odgovori mu otac, "jer je život oduvijek jači odsmrti. Kad se probudi, Džijo će misliti da neće moći više nikada da bude sretan. On ćeplakati i plakati i mi ćemo pustiti da plače. Ali on neće moći stalno plakati. Poslije nekoliko dana on neće više plakati po cijeli dan. On će zaplakati samo nekada. Sjedićemirno i tužno. Moramo mu dozvoliti da bude žalostan i nećemo ga siliti da govori. Mićemo raditi svoj posao i živjeti kao što smo i dosada živjeli. Jednoga dana on će osjetiti daje gladan i poješće nešto što skuva naša majka, nešto naročito, i on će početi da se osjećabolje. Više neće plakati po danu nego samo po noći. Mi ćemo ga pustiti da plače po noći.Ali za ovo vrijeme snaga njegovog tijela će se obnavljati. Krv će mu življe strujati u žilama, njegove će kosti rasti, počeće da misli. Njegove misli daće mu volje da živi.""On ne može zaboraviti svoga oca, majku i brata", uskliknu Kino."Neće moći, niti smije da ih zaboravi", odgovori Kinov otac. "Isto tako kao što ježivio sa živim, živjeće i sa svojim mrtvim. Jednog će dana shvatiti njihovu smrt kao diosvoga života. Neće više plakati. Misliće na njih i često će ih spominjati. Njegovo meso injehova krv je i njihova. Dok bude živ, i oni će živjeti u njemu. Veliki talas dođe, ali iprođe. Sunce opet sija, ptice pjevaju i zemlja cvate. Pogledaj sada na more!"Kino pogleda sa otvorenih vrata i ugleda svijetao i gladak okean. Nebo je opet biloplavo, obala pusta, a nekoliko oblačića na horizontu jedini trag onoga što se dogodilo."Kako to izgleda okrutno kada je okean sada opet tako bistar i miran", reče Kino.Ali otac zavrti glavom: "Ne, to je divno da se poslije bure okean ponovo smiri i neboopet postane plavo. Za opaku buru nije kriv ni okean ni nebo.""Ko je onda kriv?" upita Kino. Suze su mu tekle niz lice. Bilo je mnogo toga što onnije mogao da shvati. Samo je njegov otac sve vidio i sve razumio. "Ah, niko ne zna ko9
daje povod ovim nesretnim burama", odgovori njegov otac. "Mi samo znamo da onedolaze. Kad dođu, moramo da ih podnosimo sa svom svojom hrabrošću, a kada prođu,moramo ponovo osjetiti da je život lijep. Svaki dan života sada nam je vredniji nego što jebio prije bure.""Ali Džijova porodica – njegov otac, majka i brat i sav taj dobri ribarski svijet koji jeizgubljen", šaputao je Kino. "Ne mogu se zaboraviti poginuli"."Sada moramo da mislimo na Džija", opomenu ga otac. "Svaki čas može da otvorioči, a mi moramo da budemo pored njega. Ti kao njegov brat, a ja kao njegov otac. Zovimajku i malu Setsu."Počeše da osluškuju. Džijove oči još su stalno bile zatvorene, ali je počeo da jeca usnu. Kino otrči da zovne majku i Setsu. Svi se okupiše oko njegovog kreveta, klečeći napodu, samo da budu što bliže Džiju kad otvori oči.Nakon nekoliko minuta, dok su ga tako svi gledali, Džijovi očni kapci počeše datrepere na njegovom blijedom licu. On polako otvori oči. Gledao je s lica na lice kao da ihne pozna. Onda pogleda na stropne grede i na bijele zidove oko sebe. Pogleda zatim napokrivač sa plavim cvjetićima, kojim je bio pokriven.Niko od njih ne progovori nijedne riječi. Stalno su klečali pored njega i čekali. AliSetsu nije mogla da miruje. Sklopi ruke i poče da se smije. "Oh, Džijo se probudio!"viknu ona."Džijo, jesi li štogod lijepo sanjao?"Zvuk njenog glasića potpuno ga osvijesti."Moj otac – moja majka", prošaputa on.Kinova ga majka uze za ruku. "Ja ću sada biti tvoja majka, dragi Džijo", reče ona."Ja ću ti biti otac", reče Kinov otac."Ja sam sada tvoj birat, Džijo", promuca Kino,"Ah, Džijo će odsada kod nas živjeti" reče radosno Setsu.Sada Džijo istom sve shvati. Ustade sa kreveta i ode prema vratima odakle se moglovidjeti nebo i more. Pogledom pređe brežuljak i obalu gdje je bilo ribarsko selo. Sada je tobila pusta obala i od dvadesetak i više kuća ostalo je samo nekoliko kamenica i gruda odtemelja. Sitni i nježni talasi poigravali su se lakim komadima drveta od koga su bilenapravljene kuće, bacajući ih na pijesak i noseći ih opet natrag.Porodica je išla za Džijom i stalno je bila oko njega. Kino nije znao šta bi rekao jerga je srce boljelo zbog njegovog prijatelja i brata. Kinova je majka otirala suze, čak je imala Setsu izgledala žalosna. Uzela je Džija za ruku i tresući mu je, govorila:"Džijo, ja ću ti dati moju dragu patkicu."Ali Džijo ne može ni da progovori. Neprestano gleda na okean."Džijo, ohladila ti se čorba od riže", reče Kinov otac."Svi moramo da nešto pojedemo", reče Kinova majka. "Pripravila sam za ručaklijepo pilence.""Ja sam gladna", viče Setsu.10
"Hajde, sine!" reče Kinov otac Džiju.Opkoljavaju ga i nježno odvode i ponovo ulaze u kuću. U prijatnoj i udobnoj sobiciposjedaju svi za sto.Džijo sjede sa ostalima. Bio je budan, čuo je glasove Kinove porodice i znao je daKino sjedi pored njega. Ali je osjećao da mu duša još sprava. Bio je veoma umoran i nijemogao da govori. Znao je da više nikada neće vidjeti ni oca, ni majku, ni brata, niti ikogaod svojih susjeda i prijatelja u selu. Pokušavao je da na njih ne misli, da ne vidi kakonabujali talasi odnose njihova nepokretna tijela."Jedi, Džijo", reče šapćući Kino. "Pile je dobro."Džijova je zdjelica stajala pred njim netaknuta. Nije bio gladan. Ali kad ga je Kinozamolio, uzeo je svoju porcelansku kašičicu i počeo da pomalo jede čorbu. Bila je vruća idobra i on osjeti njen miris u svojim nozdrvama. Pojeo je još malo čorbe, a onda, a ondaje uzeo štapiće i pojeo malo mesa i riže. Njegov mozak još nije bio sposoban da misli, alije njegovo tijelo bilo mlado i snažno i tražilo je hranu.Kad su svi završili objed, reče Kino: "Hoćemo li ići na brdo, Džijo?"Ali Džijo zavrti glavom: "Hoću još da spavam", odgovori on.Kinov ga je otac razumio. "Za tebe je spavanje dobro", reče mu. I odvede Džija donjegove postelje, pokrije ga jorganom i okruži pomičnim zidovima."Džijo još nije sposoban za život", reče Kinu. "Moramo pričekati."Najprije je počelo da se oporavlja tijelo. Kinov je otac pazio nježno Džija i znao jeda će tijelo izliječiti i duh i srce. "Život je jači od smrti", govorio je stalno Kinu.Dani su prolazili, ali Džijo je još uvijek bio umoran. Nije htio da misli ni da se sjeća– samo je želio da spava. Budio se da jede pa je opet drijemao. Kad je to vidjela Kinovamajka, odvela ga je u spavaću sobu, a Džijo bi se svaki put povalio na meki dušek koji jebio prostrt po podu tihe i čiste sobice. Gotovo uvijek bi zaspao odmah, a Kinova bi gamajka pokrila i odlazila.Tih dana Kino nije volio da se igra. Pomagao je ocu u napornim poljskim radovima.Nisu mnogo razgovara
Perl Bak VELIKI TALAS Prevela Smiljana Kišić Kino je živio na farmi. Farma se prostirala na jednom planinskom grebenu Japana. Polja su bila terasasta, poduprta kamenim zidovima, tako da je svako od njih izgledalo kao široka stepenica, isklesana u planini. Prije stotinjak godina Kinovi su preci podigli ove kamene zidove koji su podupirali polja.
